Da li se nekada zapitate cega se plasite...?Mozda cete naci bezbroj stvari,mozda neku sitnicu...a mozda cete reci da nemate nikakav strah...Sada zamislite zivot bez straha...Dosadno, zar ne? Svi se mi plasimo za nas zivot,neki zbog toga vode kako to nazivaju zdrav zivot...zdrav zivot u prevelikoj meri,je zapravo isto odricanje kao i saznanje da ako ga ne vodite rizikujete da ga izgubite...jer mozda vam padne cigla na glavu i vas zivot se okonca bio on zdrav ili pun poroka...Naravno ne kazem da treba da zivimo zivot poroka,ali zlatna sredina je odgovor...
Sta je strah zapravo? Da li j on dobar ili los? Mislim da je i jedno i drugo...strah nas drzi na oprezu, pomogne nam u mnogim situacijama...spase nas cesto,ponekad toga nismo ni svesni...ali nas ponekad sprecava da ucinimo neke stvari koje zapravo zelimo ali se plasimo,ali nam streh ne dozvoljava da vidimo da je on tu bespotreban...
U samom sredistu ogromnog lavirnta sedi jedno detence,mala uplakana devojcica. Sama je, uplasena, drhti...ne zna gde se nalazi i ne zna kuda da ide. Vidi tri puta...
I put...donekle poznat,odatle je i dosla... ali previse zastrasujuci da bi vratila tuda. Sam pocetak tog puta nije bio takav,naprotiv...bio je lep i cinio se zanimljiv...ali taj put je dete i dovelo u ovu situaciju, a i lepota je nekon nekog vremena prestala da postoji. Postao je taman,izazivao je strah kod nje i sada kad pomisli na taj put...suze krecu niz obraze. Mozda zato sto je i previse dugacak i to je uplasilo malu devojcicu da vecno nece ostati na tom putu...izgubljena...ne zeli da se vrati tim putem...ne zeli da prolazi kroz sve to ponovo...
II put...ovaj put deluje vedro...kao da vodi do izlaza iz ovog lavirinta...do prestanka drhtanja i placa, ali ipak ne vidi dovoljno taj put da bi znala da li je siguran. Mozda je ipak to samo varka...mozda je gori od onog prethotnog puta. Mislim kazu da lepe stvari kratko traju, mozda je ovde samo pocetak lep,ali ipak devojcica ima tracak nade da je to mozda njen izlaz iz lavirinta...kao sto rekoh tracak...previse je rizicno...plasi se da krene.
III put...mracan i tuzan...ali ipak realan,a mozda i ne. Taj put ne vodi nikuda, vodi ka nekom izlazu,ali da li tamo ima nekoga ko ce da joj obrise suze...plasi se da nema...ne zeli da ponovo bude sama...zeli da izabere put gde ce je neko cekati...
Tri puta...ni jedan dovoljno siguran, ni jedan bezopasan...a ona je samo mala devojcica....uplasena,drhti...ne zna gde se nalazi i ne zna kuda da ide...ostaje izgubljena u tom lavirintu na toj raskrsnici puteva...mozda joj treba neki znak...koji ce joj pomoci da odabere put, jer nece moci zauvek da ostane zarobljena tu.
Sta god da uradim bol je tu...Povredjujem te...znam,ali se plasim da presecem taj put,mozda je ta bol jos jaca, za tebe vise,nego za mene...jer ja mozda ipak to i prizeljkujem. Lazan osmeh na mom licu,tuzan pogled na tvom...ali barem je iskren...stojimo u mestu,posle toliko toga, ne znamo sta je prava stvar...
(Dalje)
Negde sam procitala, zapravo znam gde sam to procitala...ali je to sada nebitno....da madjionicar sa sesirom u ruci predstavlja univerzum...u tom sesiru se nalazi beli zec...taj zec predstavlja nasu zemlju...Kada se rodimo mi se nalazimo na samom vrhu zeceve dlake...i kako odrastamo mi se polako spustamo dole...do samog dna...i ususkavamo se u siguran deo...ali zato zaboravljamo sve ono sto se nalazi tamo...a tamo...tamo su svi odgovori koji su nam potrebni...Nazalost vecina
(Dalje)
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.